Pitaš za me

Pitaš za me.
Misli ti bježe.

Danju, ka i drugi,
nužnošću,
samoću odagnajem.

Al’ let noćni,
ples zagrljaja ima,
bludnih žena,
pijanih kafana.

Nove i izgubljene duše
u vrtlogu tom,
radost življenja slave,
il tek utjehu
oni slomljeni traže.

Srodnost u pogledu,
bljesak nadu daje.
Igra života tad,
put svoj počinje.

Ispraćaj noći slave,
oni sa žarom najvećim.

Miris pekare,
poznat gost.
Vruć zagrljaj
noć grije.

Priznat ti moram,
ne gledah odavno,
tužne filmove,
nit riječi pjesama
takvih.

Odagnah prošlost
na mjesto njeno.
Nit osvrta, nit trena,
ne dajem više za to.

Graditi novo,
uvijek mi
milo bilo.

Trenutke ostatka svog,
u život najbolji
pretvoriti ištem.

Pitaš se,
pitaš me,
gdje smo mi
u svem tom.

Tu smo. To smo.
Nit’ početak,
nit’ kraj,
nije to.

Samo život
krugove ima.

Ak’ te tješi:
mi vječni smo
Ak’ te ljuti:
ka i drugi smo.

Samo ti dušo,
dijelit znala,
nikad nijesi.

Nit sebe meni,
nit mene drugim.

Život jedan taj,
dijelit ga, za me,
živjeti je to.

Kavez jedne osobe,
dosadna,
bolest je tek.

Možda dušo, ljubav bješe.
Al navika da postane,
grijeh pregolem je to.

I let tebi i let meni,
bolji od tog jest.

Možda, možda opet,
sresti ćemo se mi.
Jer početak i kraj ničeg,
više ne priznajem ja.

(S.P.)